Švedski, a sada već i domaći (bar se tako osećaju) i rado viđen bend Enforcer je nastupio sinoć u Zappa Bazi. Oni su došli po još jednu turu divljačke energije publike kakva postoji samo ovde i u Južnoj Americi, a mi smo došli da pobegnemo od realnosti i da oživimo bar na kratko u svom ovom crnilu kojim smo obavijeni već dugo.
Publika je počela jako brzo da pristiže, a devedeset posto njih su bili klinci koji izgledaju kao da su ispali iz vremenske mašine koja ih je iz neke `82 teleportovala u 2025. Kožnjaci, prišivači, nitne, lanci, frizure, sve po propisu i sve baš kao nekada. Moram priznati da me je taj prizor pozitivno zaprepastio, jer sam pravu metal publiku sa sve 80s imidžom video poslednji put neke 2011. Polako su svi oni zauzeli svoja mesta u klubu, naravno, što bliže bini, a onda je izašao mađarski speed metal bend Turbowitch da zagreje masu.
U pitanju je ekipa sastavljena od jako veselih i pomalo komičnih likova koja je došla da se dobro zabavi. Na binu su izašli vidno raspoloženi, i to se momentalno osetilo u publici. Krenuli su odmah da gaze pun gas, a konstantu i intenzitet su održali do samog kraja svog nastupa. Iako muzički kod njih nema ništa zanimljivo i unikatno, publika ih je u potpunosti prihvatila i divljala zajedno sa njima. Jedino što ih izdvaja od svih drugih bendova tog tipa koje sam gledao je to što jako dobro i ozbiljno sviraju. Sve je bilo bolesno precizno i utegnuto, što je svakako pohvalno. Posle vrlo intenzivnog nastupa propraćenog ovacijama publike, binu su prepustili onima koje smo sve vreme čekali. Pauzu između bendova je popunilo masovno skandiranje o seksualnoj orijentaciji našeg žvalavog monarha. Ceo klub, svi kao jedan.
Posle kraćeg uvoda sa razglasa, na bini su se pojavili Enforcer, i otpočeli su nastup sa jednom od svojevrsnih himni pod imenom Destroyer. Haos je u publici krenuo momentalno sa prvim taktovima. Sva prisutna mlađarija se ozbiljno prihvatila svog posla i odmah su se formirale šutke propraćene horskim pevanjem refrena. Odmah za Destroyerom je krenula nešto sporija, ali ništa manje intenzivna Undying Evil, koja je takođe propraćena horski od sve i jedne osobe u klubu. Sledeća na redu je bila još jedna od himni benda, From Beyond, koju je frontmen Olof Wikstrand najavio kao indikator koliko je publika dobra. I naravno, pokazali smo se. Nismo ga izneverili. Svaki ton je u publici bio ispevan od prve do poslednje strofe i refrena. Čak i gitarski pasaži. Vrlo nadrealan prizor.
Došlo je vreme za jedno iznenađenje kojem se niko nije nadao. Svetla su se prigušila i postala crvena, a onda je solo gitarista Jonathan Nordwall počeo da svira jedan legendaran intro, a Olof mu se pridružio na gitari. Publika je bila potpuno zbunjena i nesigurna u to što čuje, sve dok nije eksplodirao glavni rif kojim je postalo jasno da je u pitanju Die Young od očeva metala, Black Sabbatha. Obrada je ispoštovana skoro pa u ton, ali je imala potpuno drugačiji vajb od originala. Svi znamo koliko je to setna i emotivna pesma, ali Wikstrandova seta je potpuno drugačija od Diove, i to je ovu obradu učinilo uspelom i zanimljivom. S obzirom na to da je Enforcer bend koji voli da iznenadi fanove snimanjem potpuno neuobičajenih obrada koje uglavnom završe kao bonus pesme na pojedinim izdanjima albuma, nadam se da će to biti slučaj i sa ovom pesmom i sledećim albumom. Jednostavno je ovo previše dobar izbor obrade da bi snimanje i objavljivanje iste ostalo nerealizovano.
Nakon toga su se nizali hitovi i himne Roll The Dice i Zenith Of The Black Sun, a za njima i dve speed metal brzalice Coming Alive i Scream Of The Savage. Onda je na red došla i Nostalgia, naslovna pesma njihovog trenutno aktuelnog albuma. Kako je u pitanju balada, poslužila je kao predah i za bend, a i za podivljalu masu u publici. Balade u metalu su vrlo klizav teren, i iste su uglavnom popljuvane i nipodaštavane od testosteronskih i adrenalinskih manijaka, ali Olof Wikstrand je odlučio da se ne ustručava da pokaže publici svoje emocije kombinovane sa neospornim autorskim talentom. Na momenat se u vazduhu stvarno mogao osetiti miris nekih lepših i srećnijih vremena u životima svih prisutnih u publici.
Nakon kratkog predaha, usledila je klanica do zvaničnog kraja repertoara. Nizale su se Mesmerized By Fire, u kojoj su nastavili tamo gde je Iron Maiden stao `82 godine sa Number Of The Beast albumom, Running In Menace, Hell Will Follow i Take Me Out Of This Nightmare, koja je bila na samom kraju zvaničnog repertoara. Naravno, publika ih je glasno vratila na bis, a oni su se odužili sa još jednim iznenađenjem. Iako je već uveliko poznato da su snimili obradu Let na drugi svijet od Divljih Jagoda, ovaj put odlučili da specijalno iznenađenje za fanove iz ovog dela sveta budu Motori. Izveli su nekog momka iz publike da je otpeva sa njima, a masa je još više podivljala uz svima jako dobro poznat refren. Nakon toga su odsvirali dve stare pesme za sam kraj. To su bile Katana i Midnight Vice, i njima je okončan koncert.
Kada su članovi benda malo predahnuli i odmorili se, izašli su da se malo druže sa fanovima i da se slikaju i potpisuju stvari. Bez ikakve sumnje, ovo je još jedno veče za pamćenje kako publici, tako i bendu. Malo sam i popričao sa Jonathanom i basistom Garthom i doneo sam im da mi potpišu novi album. Na moje iznenađenje, obojica se sećaju odličnog afterpartija (tačnije, vinjakpartija) i nas nekoliko koji smo na istom bili prisutni dve godine ranije posle njihovog koncerta u Festu. Siguran sam da smo posle ovoga i mi i oni imali razloga da odemo na spavanje sa još jednom dobrom uspomenom.
Foto: Mateja Cvetičanin, Ksenija Lazarević
Нема коментара:
Постави коментар