Luda noć? Tu su neki momci na lošem glasu da su teški džiberi i neznalice kad je muzika u pitanju. Sviraju nekakav pastirski rok kojim šire nekulturu i primitivizam među savesnom omladinom. Luda noć? Tu su i neke princeze koje ih baš vole jer su takvi i koje uopšte ne zanima šta estabilišment o njima ima da kaže. Ali njih traže u svako doba dana! Roditelji su zgroženi, ne znaju šta će od muke.
Na današnji dan pre 46 godina je izašao kultni album Bijelog Dugmeta pod nazivom Bitanga i Princeza. Mnogi ga smatraju kreativnim i sviračkim zenitom ovog benda. Iako imam svoje favorite u njihovoj diskografiji, moram se složiti da ovo naširoko ustaljeno mišljenje uopšte nije bez osnova. Doduše, da bi se dobio ovakav proizvod, nešto je pre toga moralo da se desi. U slučaju Bijelog Dugmeta, to je bio niz loših događaja i sve je mirisalo na kraj benda. Turneja 1977. godine je bila skoro pa fijasko. Na primer, na koncertu u Osijeku je bilo u publici samo 300 ljudi. Takođe, tu je bilo i hapšenje Ipeta Ivandića zbog posedovanja droge, od čega je napravljen najveći mogući skandal na nivou cele države, a i Goranu Bregoviću se približavao zadnji zakonski rok za odlazak na odsluženje vojnog roka, što bi značilo bar godinu dana neaktivnosti benda, a to može biti fatalno.
Prvi problem sa loše posećenom turnejom je rešen legendarnim koncertom kod Hajdučke česme, što je takođe bio i svojevrsni ispraćaj Bregovića u vojsku. Na tom koncertu se ipak posle svega potvrdio Dugmetov legendarni status. Iako je morao da odsluži obavezu prema državi, Bregović nije gubio vreme u kasarni u Nišu. Koristio je svaki raspoloživ momenat za pisanje nove muzike.Sa druge strane, ni drugim članovima se nije gubila godina dana u neradu i bez para. Željko Bebek je snimio svoj prvi solo album Skoro da smo isti. Pored zagrebačke filharmonije, na albumu je svirala i grupa Podijum kao prateći bend. Jedan od članova tog pratećeg benda je bio i Dragan Điđi Jankelić. Laza Ristovski i Ipe Ivandić su odlučili da naprave svoj projekat pod izgovorom da ih zamara pastirski rok i da ga više ne osećaju, a Ipe se požalio i da mu smeta da on kao velika zvezda tegli i vuče opremu van bine. Bregović je praktično iz medija saznao da Ipe nije član Dugmeta već pola godine. Oni su snimili zajednički album pod imenom Stižemo. Situacija je delovala bezizlazno sve dok prilikom jednog odsustva Bregović nije došao nazad u Sarajevo i tamo se sreo sa Bebekom koji je sa sobom poveo Điđija Jankelića. Tada je odlučeno da Điđi postane novi bubnjar Dugmeta, a ponovo je upućen i poziv Vladi Pravdiću da se vrati u bend, što je on i prihvatio. U međuvremenu se ispostavilo da su i Stižemo i Skoro da smo isti doživeli neuspeh na svim poljima.
A onda se desilo hapšenje Ipeta Ivandića, što je neminovno uticalo i na ostatak benda, jer su i oni bili ispitivani od strane policije, i sve to je samo narušavalo rejting benda u javnosti. Bregović je nekako uspeo da se izbori sa svim tim nedaćama i uspeo je da izorganizuje da bend spremi album dok je on još u vojsci. Ostatak benda je iznajmio kuću u Niškoj Banji da bi u njoj mogli da vežbaju i rade na albumu. To je funkcionisalo tako što je Bregović svaku noć napuštao kasarnu krišom, neko iz benda ga pokupi autom i odveze na probu, a posle probe ga vrati nazad u kasarnu.
Kad se sve to završilo, kad je Bregović odslužio vojni rok, bend je najzad mogao da se posveti finalnim pripremama za snimanje novog albuma. Ovaj put nisu mogli da idu na snimanje u London, jer tamo nije bilo termina. Ali na sreću, producent Neal Harrison je pristao da dođe u Jugoslaviju. Album je sniman u čuvenom Studiju 5 Radio Beograda. Harrison je terao svakog člana benda da ide i preko svojih sviračkih mogućnosti. To je išlo do tih granica da je Bregović na kraju počeo da se dere na njega da ne može i ne zna bolje, a Harrison ga je samo elegantno pitao da ponovo odsvira isto. Produkt svih ovih nedaća je nazvan Bitanga i Princeza.
Naravno, što da bude prosto kad može komplikovano? U tadašnjoj državi su postojali organi koji su brinuli o tome kakvi sadržaji izlaze u javnost, a ova ploča je pretrpela tešku cenzuru. Pre svega, sporan je bio omot albuma na kojem se nalazi slika ženske noge koja iz sve snage šutira muški ponos. Postavlja se pitanje zbog čega, jer nije kao da do tad nije izašlo dosta drugih stvari sa jasnim eksplicitnim sadržajima, poput prvog albuma Divljih Jagoda na kojem se nalaze potpuno gole ženske grudi koji je izašao samo godinu dana pre Bitange. Umesto tog originalnog omota koji je dizajnirao Dragan S. Stefanović, Jugoton je dao zaduženje svom dizajneru Ivanu Iveziću da napravi potpuno novi dizajn kojim na kraju niko nije istinski bio zadovoljan, a ponajmanje bend. Nije kao da je Ivezićevo rešenje bilo loše samo po sebi, ali je nezanimljivo i neinventivno. Takođe, sporni su bili i pojedini stihovi na ploči. Zasmetalo je koji mi je moj u pesmi Ala je glupo zaboravit njen broj. Provedeno je još dodatnih sati u studiju da se taj stih iseče sa snimka, a da to ne zvuči nakazno. Još veći problem je nastao oko stiha A Hrist je bio kopile i jad u pesmi Sve će to, mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš. Izgovor za cenzurisanje tog stiha je bilo da to može imati političke posledice, iako je SFRJ bila država u kojoj su verske slobode bile ustavom i zakonom garantovane. Jednostavno, ploča nije mogla da izađe dok se sve ove stvari ne reše. Napravljen je kompromis i Bebek je došao u studio samo da reč Hrist zameni sa On.
Na kraju, kad su svima bila natitrana muda i prepravljeno sve što je smetalo takozvanom socijalističkom moralu, ploča Bitanga i Princeza je 16. marta 1979. godine konačno izašla u javnost. Iako ovako osakaćena, što je javnosti uveliko bilo poznato, doživela je neverovatan uspeh koji je krunisan sa čuvenih pet koncerata u Hali Pionir sa simfonijskim orkestrom i horom. Tim koncertima je prisustvovao jedan od budućih pevača benda, koji je baš u to vreme služio vojsku u Beogradu i koji je mnogo godina kasnije izjavio da je videvši te koncerte i sam poželeo da jednog dana bude pevač Dugmeta, ali to je jedna druga zanimljiva priča koju ćemo ostaviti za neku drugu priliku. Takođe, održan je i zaista megalomanski celodnevni koncert na stadionu JNA par meseci kasnije, na kojem su nastupili i neki tadašnji rok dinosaurusi poput Silueta, a i jedan tada mladi bend koji će i samom Dugmetu doneti potres po svim pitanjima, ali to je takođe tema za neki drugi put. Iako je stadion bio prepun, publika baš nije bila preterano oduševljena starim pesmama koje su ovaj put izvedene u potpuno izmenjenim aranžmanima, ali Bregovića očigledno za to nije bilo briga.
Pored komercijalnog uspeha koji je bio masivan, tu je bio i umetnički uspeh. Po prvi put se o njima nije govorilo u negativnom kontekstu. Više nisu bili pastirski rokeri. Pogotovo u Beogradu, gde su bili jako omraženi od strane kritike i drugih muzičara, odjednom su se sa Bitangom upisali među urbane. Čak i mnogi koji mrze Dugme nekako na kraju uvek priznaju da je ova ploča remek delo i ne mogu da joj nađu manu. Ona stvarno jeste savršena, to je neosporno. Sve drugo je stvar ukusa.
Prošle godine, 45 godina kasnije je izašlo remiksovano izdanje ovog albuma. Za oblačenje ove muzike u novo odelo su bili zaduženi producent Goran Martinac iz Croatia Records, kao i mastering inženjeri Simon Gibson i Sean Magee iz čuvenog Abbey Road studija. Iako je prva verzija neosporno remek delo muzičke produkcije tog vremena, nova remiksovana i remasterovana verzija baca potpuno drugo svetlo na ovo remek delo. Pored toga što bubanj zvuči mnogo masivnije i čvršće, pojačane su gitare i sada se čuje svaki odsviran ton, a ubačeni su i prateći vokali koje je otpevala Maja Odžaklijevska, a koji su, bar iz meni nepoznatog razloga, izbačeni sa prvobitne verzije sa skoro svih pesama. Takođe, vraćen je nazad stih koji mi je moj u Ala je glupo zaboravit njen broj, ali je u Ruzmarinu ostao On. I naravno, najzad je ispravljena nepravda i na naslovnicu se vratio originalni omot Dragana S. Stefanovića koji je prvobitno bio predviđen. Doduše, malo je redizajniran da izgleda modernije, ali to nije nikakav problem. Naravno, desio se i jedan ružan momenat od strane izdavača koji je po mišljenju mnogih (bar sudeći po komentarima na mrežama) nedopustiv. Na promociji reizdanja je prisustvovao samo Željko Bebek, koji je uz pratnju svog sina izveo akustičnu verziju pesme Ipak poželim neko pismo, dok ostale članove benda niko nije ni spomenuo, a kruže priče da čak nisu ni bili pozvani.
Нема коментара:
Постави коментар