Kako biti heroj u ova šugava (da ne kažem žvalava) vremena? U vreme kada imamo najviše cene hrane u celoj Evropi, kad je život u ovoj zemlji praktično postao nemoguća misija i kad ginemo kao muve po ulicama gradova zbog korupcije, bahatosti i neodgovornosti šejtana lično i njegovih podanika na tronu, grupa entuzijasta (ili bolje reći optimista) se odlučila na korak da napravi dvodnevni festival domaćeg metala, i to još sa stranim gostima potpuno nepoznatim domaćoj publici. Vrlo hrabar potez, zar ne?
Iako je protest bio praktično ceo dan u gradu i mnogo ulica je bilo blokirano, nekako sam uspeo da se probijem do Doma omladine. Naravno, sa zakašnjenjem, pa nisam bio u mogućnosti da ispratim prva dva benda, naš WDS i Thy Legion sa Malte, a iz zdravstvenih razloga sam bio sprečen da prisustvujem i prvi dan. Kako god, nisam se dao slomiti, pa sam na kraju ipak došao da podržim i uživam.
Stigao sam tačno pred početak nastupa Nemesisa. Otpočele su svoj nastup sa Uprising, jednom od svojih starijih pesama. Kako je ceo festival na neki način bio posvećen studentskim protestima, nemirima i nezadovoljstvom koje je naraslo do krajnjih granica zadnjih meseci, pretpostavljam da se bendu prirodno i sama od sebe nametnula ideja da otvore nastup baš ovom pesmom, i smatram da im je to bio odličan i jedini logičan izbor. U startu sam mogao da čujem višegodišnje iskustvo koje stoji iza benda, kao i da je kvalitet sviranja podignut na najviši mogući nivo. Iza njih ipak stoje brojne domaće i inostrane bine, i to je ono što ih je iskalilo da sada zvuče ovako. Devojke su odlučile da na ovom nastupu gotovo ceo repertoar posvete pesmama sa njihovog aktuelnog albuma Embrace Reality, koji su odsvirale skoro ceo. Može se reći da su vrlo ponosne na njega, a imaju i razlog za to. Nove pesme jednostavno dišu, perfektno su aranžirane i kao da su pravljene sa namerom da se sviraju uživo. Nizale su se Circle Of Death, Scales Of Fate, Burn i ostale. Uz sve to ih je zvuk poprilično poslužio i zvučale su svetski. Publika im nije dala da odu sa bine, pa su odsvirale i jedan bis, jer toliko su bile u mogućnosti.
Sledeći na redu su bili Vexovoid, gosti iz Italije. Momci sviraju nekakav progressive thrash metal pod znatnim uticajem Voivoda i Vektora. Sviranje, prepoznatljiv thrash metal imidž, komunikacija sa publikom i stav. Sve je tu, ali je njihov nastup čak i pored svega toga bio baš naporan i težak za ispratiti, bar za mene. Ipak ovo nije baš muzika za živu svirku. Ali naravno, ko voli Voivod, Vektor, Atheist, Aspid i slične bendove, od srca mu preporučujem i Vexovoid, jer će mu se sigurno svideti. Iza sebe za sad imaju samo jedan studijski album, EP i nekoliko singlova, i nadam se da će nastaviti sa stvaranjem nove muzike i da će ona biti sve bolja. Nažalost, posle njih je ne tako popunjena sala počela lagano da se prazni.
Nakon pravih Italijana je na binu izašao naš domaći Italijan Elio Rigonat sa svojom družinom pod imenom Kobold, koji je inače i jedan od organizatora ovog festivala. Za sve ove godine koliko pratim ovaj bend (a pratim ih od samog nastanka dok su još bili pod drugim imenom i svirali obrade), sa stoprocentnom sigurnošću tvrdim da nikad bolje nisu zvučali. Postava se dosta puta menjala, a sa njom i stil, ali mi deluje da je ovaj put to ona prava koja će u budućnosti dati najbolje rezultate i dostići svoj kreativni i svirački zenit. Inače, momci su ovaj nastup snimali za nadolazeće DVD izdanje. Iako se bendu nema šta zameriti, publika je mogla to malo bolje da isprati. Ionako ih nije bilo onoliko koliko bi trebalo i koliko je ovaj bend zaslužio. Repertoar se sastojao najviše od pesama sa poslednja dva izdanja, Chaos Head i Nove stare igračke. Bend je ovim izdanjima stekao novu publiku, poprilično drugačiju od one koja ih je pratila u vreme prvog albuma kada su svirali daleko jednostavniju i žanrovski definisaniju muziku, i to se na ovom nastupu i videlo. Novi klinci su otkrili malo stariji bend sa muzikom koja njima odgovara. Takođe, može se reći da je bubnjar Nikola Radovanović pomalo ukrao šou ostatku benda sa svojim bubnjarskim solom u pesmi Death Parade, sa kojom su zatvorili svoj nastup. Valjda je to i bila poenta, jer je jako malo bendova u ovoj zemlji koji se mogu pohvaliti ovakvim bubnjarem u svojim redovima. Onima koji nisu bili prisutni ostaje da sačekaju taj DVD i da se i sami uvere u kvalitet i snagu koju ovaj bend ima da ponudi.
Zatvaranje večeri je pripalo bendu Quasarborn. Ovaj put su doneli potpuno drugačije koncipiran nastup nego što je za njih uobičajeno. Moglo bi se reći da im je ovaj nastup bio tematski, jer su svirane samo pesme koje ukazuju i pozivaju na vreme koje se menja i koje nadolazi, prevrat, i nasilje. To je vrlo hrabar i zanimljiv potez, jer do sada na našoj metal sceni niko to nije uradio. Bar ne na takav način. Po mom mišljenju, ovo je odličan primer socijalnog angažmana u muzici koji je ostavio jasnu poruku iza sebe, a da se pritom nije pretvorio u besramno botovanje za ovu ili onu stranku, iako su otvoreno podržali studentske proteste i pozvali sve prisutne da ih podrže. Sve je urađeno i rečeno sa stilom. Svirali su samo pesme sa svog i dalje aktuelnog albuma Novo oružje protiv bola, što možda ukazuje na budući pravac kojim će se bend kretati. Nažalost, njihov nastup su propratili brojni tehnički problemi koji su najverovatnije uticali na to da bend nije imao vremena da odsvira još poneku pesmu, ali su se sa tim šmekerski izborili uz dosta humora i odličnog raspoloženja. Takođe, na njihovom nastupu je bilo još manje publike nego na prethodnim bendovima, što mi je potpuno nejasno, jer do sada je uvek bilo prepuno kad god su svirali. Nadam se da sledeći put to neće biti slučaj i da će dobiti svu podršku i poštovanje publike koje zaslužuju.
Uz sve poteškoće i prepreke koje su se desile, može se reći da je ovo bilo jedno uspešno veče prepuno dobrog raspoloženja iako je sve ovo izvedeno u jednom od mračnijih vremena za našu zemlju. Šta god neko mislio i kakvog god opredeljenja i ubeđenja bio, neosporno je da se u ljudima pojavila neka nova snaga da se gura i bori za bolje sutra i da se najzad pobedi ovaj perverzni kult moći i smrti koji nas jaše već više od deceniju i da će posle toga doći neka bolja vremena za sve sfere života, pa i za ovu našu metal priču.
Foto: Mateja Cvetičanin, Ksenija Lazarević
Нема коментара:
Постави коментар