Početkom ovog meseca je tiho i bez previše pompe i najava okolo izašao trinaesti album Behemotha, i to pod vrlo infantilnim i neoriginalnim imenom The Shit Ov God. Zvuči baš krindži, kako bi današnji klinci rekli. Kako sam na album naleteo sasvim slučajno krstareći YouTubeom, odlučio sam da bacim uvo i da proverim da li je kvalitet ove ploče u skladu sa njegovim naslovom.
Album posle kratkog uvoda otvara furiozna The Shadow Elite, i iznenađenje se desilo od samog starta. Posle više od 20 godina, bend je počeo da menja svoj stil. Umesto blackened death metala koji ih je proslavio, ovde smo dobili nešto što liči na klasični black metal. Naravno, mnogo bolje odsviran i isproduciran nego u ono vreme. Menjaju se ritmovi, tempa i harmonije, ali je sve i dalje jako tečno. I dalje tu ima dosta njihovog prepoznatljivog zvuka, čuje se da je to isti bend, ali se Nergal izgleda uželeo black metala koji je bend svirao na svoja prva dva albuma. Sve u svemu, jako dobro i osvežavajuće i fina posveta dugogodišnjim i najlojalnijim fanovima benda, što je i prikazano u spotu. Za njom je usledila Sowing Salt, koja je nešto sporijeg tempa, ali u istom maniru. Povratak black metalu se blago nazirao na prošlom albumu, ali je ovde to urađeno mnogo očiglednije, uverljivije i bolje.
A sada sledi ono što se od starta nametalo kao poenta albuma. U pitanju je naslovna pesma, The Shit Ov God. Kao da na pretprošlom albumu nije bilo dovoljno God=Dog (inače parafraza u pokušaju jedne rečenice iz Kroulijeve Knjige zakona), sada imamo ovo. Muzički pesma sama po sebi i nije loša, ali je kvari apsolutno debilan tekst. U redu, druže, provokacija, bunt, sve razumem, ali nekada si znao za bolje, a sada si postao još jedna debilna Reddit TikTok instagramuša. Tekst je toliko idiotski i očigledno na brzinu sklepan da ni akrostih u refrenu nije uspeo da sklopi kako treba, i onda umesto da ceo refren pomoću svakog slova iz kojeg izlazi stih čini jednu reč, budala je stavio tri slova viška da ne bi imao rupu u tekstu preko muzike. Ovo je toliko bedno da zasenjuje sve drugo na albumu.
Sledeća na redu je Lvciferaeon. Još jedna muzički odlična pesma na tragu black metala koju uništava kretenski tekst. Ne tako bedan kao u naslovnoj pesmi (ono je ipak van svake konkurencije), ali i dalje idiotski. Ako ništa, utisak popravlja atmosferičan gitarski solo. Na sreću, već sledeća pesma To Drown The Svn In Wine popravlja utisak dovoljno da može da se nastavi slušanje albuma. U pitanju je odlična i atmosferinčna black metal pesma. Po knjizi, što bi se reklo. Posle nje dolazi još jedan mini blam u vidu Nomen Barbarvm. Iako je i ovo muzički odlična pesma, jednostavno ne mogu da se ne upišam u gaće od smeha kad nekakav poluhor na početku i u sredini pesme krene da besomučno nariče Abrakadabra. Abrakadabra? Druže, da li si realan? Naravno, ova reč ima svoje značenje, ali način na koji je naglašena u ovoj pesmi čini da zvuči komično i imbecilno.
I za kraj slede O, Venvus Come i Avgvr (The Dread Vvltvre), dve odlične pesme bez palamuđenja i blamova ovaj put. Iako su pomalo predvidive i neinventvne, to ne kvari utisak. Jednostavno, dobro ih je čuti, i one čine ovaj album zaokruženom celinom. Ne mora uvek po svaku cenu da se bude originalan i provokativan, jer ako se to radi na silu, onda dobijemo abominacije poput ovih tekstova o kojima je gore bilo reči. Nekad je dovoljno samo raditi nešto kako treba i po pravilu da bi to bilo dobro.
Da li je ovo dobar album? Muzički definitivno jeste i vredan je slušanja. Čak bih ga preporučio i ljudima koji nisu fanovi black metala, jer ovde je muzička suština žanra ispoštovana, ali sa ipak kvalitetnom i ugodnom produkcijom koja nije naporna. Naravno, to važi samo ukoliko je slušalac u mogućnosti da pređe preko ovih tekstualnih debilana koje možda ne bi ni bile uočljive da nisu istaknute tako da bodu uši. Ovaj album je krunski dokaz da je Adam Nergal Darski nažalost postao degenerik prve klase. Muzički konstantno napreduje, ali intelektualno tone iz godine u godinu, i to je tako zadnjih petnaestak godina. Umesto da bude metalni titan kakav je bio i kakvog ga se sećamo, on je postao pajac sa društvenih mreža koji nosi helanke i maše dildom u obliku raspeća. Grozno, infantilno i niskointeligentno, zar ne? Postalo je nemoguće shvatiti ga ozbiljno kao nekada dok je izgledao i ponašao se normalno i urlao u mikrofon iz sve snage.
Da li je u pitanju kreativna kriza ili opšti pad intelekta i inteligencije, ostaje da se vidi. Nije više ni bitno da li neko deli ova verska ubeđenja ili ne (ja lično ne delim), muzika je na prvom mestu. Ovde imamo slučaj da je muzika odlična, ali je retorika infantilno sranje. Doduše, to je izgleda postala opšta pojava u ekstremnom metalu. Rogati i njegovi drugari su očigledno prdnuli u čabar i više nemaju moć da stvaraju ozbiljne ploče i da budu kul kao nekad. U današnje vreme je čika sa dugom belom bradom i kosom postao ozbiljniji i više kul.
Нема коментара:
Постави коментар