Nekim stvarima treba previše vremena da bi se desile. Zašto je to tako, teško je reći. Jedna od tih stvari je čekanje da nas pioniri thrash metala Exodus ponovo posete. Čekali smo samo 20 godina. Šta je to za jedan ljudski život... Za tih 20 godina smo svašta preko kičme prevalili i mi i oni, i sad smo se opet sastali da vidimo gde smo i šta smo.
Nekad se u celoj zajebanciji dese i greške u koracima, pa se nama trojici koji smo išli iz Beograda u Novi Sad na koncert desilo da smo promašili skretanje na autoputu, i onda smo morali da se truckamo preko Fruške Gore ne bi li došli na kraju u grad. Stigli smo tačno na početak koncerta. Sa vrata smo upali u šutku koja je krenula na prve taktove kultne Bonded By Blood. Publika je bila sastavljena uglavnom od mlađih generacija, što je vrlo iznenađujuće. U pozitivnom smislu, naravno. Nemilosrdno su se gurali i nabadali u šutkama. Što bi, po treći put (nažalost) bivši vokal benda Steve Zetro rekao, good friendly violent fun. Odmah za njom se nastavilo britko, pa je usledila Iconoclasm, u kojoj je bubnjar Tom Hunting od starta demonstrirao svoje nadljudske mogućnosti na instrumentu.
Posle totalne klanice, bend je rešio da malo spusti loptu što se tiče tempa, pa su odsvirali And Then There Were None i Children Of The Worthless God, kojima su izrazili svoj stav o pojedinim religijskim pitanjima, budući da su obe pesme ovog momenta opet vrlo aktuelne (bivamo kao vrsta prebijani, a nikako da se opametimo). Publika je horski otpevala refrene obe pesme, a do izražaja su došle i solaže koje je tandem Holt-Altus ispaljivao nemilosrdno. Naravno, u skladu sa frustracijama i nezadovoljstvom zbog svega što se u poslednje vreme dešava u ovoj zemlji, publika je između pesama aplaudirala bendu, a i u ekstazi na sav glas spominjala seksualnu orijentaciju jednog tužnog i od zla izopačenog picoustog bića koje je na čelu države, kao i dobro poznatu parolu koja se već mesecima čuje sa svih strana. Dukes je bio impresioniran bukom publike, verovatno misleći da se izgovara nešto pozitivno i veselo, ali je u jednom momentu sa smehom prišao fanovima iz prvih redova i pitao šta znači to što ljudi viču. Kad je dobio objašnjenje, samo se nasmejao. Vuklo ga je da se i on priključi pokliču o predsednikovom seksualnom opredeljenju (što ipak nije uradio), dok je Tom Hunting povike ispratio u ritmu udarcima o bas bubanj.
Rob Dukes se nedavno vratio u bend na poziciju vokala, ali je iz nekog razloga pesama iz njegovog prošlog perioda sa bendom u repertoaru na ovoj turneji jako malo. Iako je Gary Holt više puta poslednjih meseci davao izjave da je srećan što se Dukes vratio, da imaju dobru hemiju između sebe i slično, nekako se propušta prilika da se te tvrdnje opravdaju. Setlista je očigledno koncipirana po principu najvećih hitova, ali i dalje previše igra na sigurno. Hemije među njima definitivno ima, i to je vidljivo. Zato i jeste šteta što ta činjenica nije bolje afirmisana i što je igranje na sigurno oduzelo šansu da Dukes izvodi pesme koje mu leže i koje su pisane za njega, i da na taj način njegovi vokalni kvaliteti dođu do maksimalnog izražaja. Ipak je on podosta drugačiji od Zetra, i pesme poput Fabulous Disaster i Brain Dead sa njim nikada neće zvučati najbolje što mogu.
Usledile su i dve pesme sa poslednjeg albuma Persona Non Grata, Prescribing Horror i The Beatings Will Continue (Until Morale Improves). Iako ga smatram jako dobrim albumom, Prescribing Horror mi je do ovog momenta bila jedan od slabijih momenata na njemu. Uživo ona dobija potpuno drugu dimenziju, i mogu reći da me je baš osvojila i da je bila jedan od najjačih momenata na koncertu. Nakon njih se nastavilo britko do samog kraja. Nizale su se A Lesson In Violence, War Is My Shepherd, The Toxic Waltz, i za veliko finale Strike Of The Beast.
Iako je u pitanju vrlo intenzivna i fizički zahtevna muzika, bend ni sekunde nije pokazao znake posustajanja i nemoći, iako su članovi već u godinama kada telo počinje polako da izdaje i pokazuje nesavršenosti. Jednakom energijom su počeli i završili svoj set. Publika je to znala da oseti i prepozna, pa se šutke i stage diving nisu prekidali do samog kraja. Sve je bilo baš onako kako je trebalo da bude, i deluje da nije bilo nikoga ko je bio nezadovoljan ili ravnodušan na sinoćnji koncert legendi žanra koji već postaje endemska vrsta. Vrhunsko sviranje i posvećen nastup ne mogu da ostanu neprimećeni i bez nagrade.
Da li je Rob Dukes dobar frontmen i vokal? Naravno da jeste. Da li je najbolja stvar koja se desila bendu njegov povratak? Realno, i nije. Iako čovek živi svoj san i iako je vrlo posvećen bivanju frontmenom legendarnog benda, nekako mu je oduvek falilo autentičnosti. Previše je na tragu Phila Anselma iz Pantere, koji je sam po sebi oduvek bio autentičan i unikatan. Sa druge strane, Steve Zetro Souza je apsolutni unikat i njegov glas je moguće prepoznati među hiljadama drugih. Pored toga što je najveći deo albuma ipak snimljen sa njim, bitan je faktor i to što je on jedan od legendarnih i kultnih likova sa bay area thrash metal scene, i uvek je dobra stvar kada neko takav ostane u bendu i svojom pojavom ga čini legendarnim i ikonskim. Upravo zato ima dosta ljudi koji su delom i razočarani zato što se bend ponovo razišao sa njim, pogotovo što se čini da je taj razlaz ovog puta definitivan i da će zauvek tako i ostati. Uprkos svemu ovome, Dukes je dobio mnogo poštovanja i simpatija prisutnih fanova.
Bilo kako bilo, bend se iz te situacije izvukao najbolje što je mogao, i zato je vratio Dukesa nazad umesto da izabere nekog novog. Era benda sa Dukesom je jako slična eri Anthraxa dok je vokal bio John Bush. Iako je izgubila dobar deo starih fanova, osvojila je neke potpuno nove fanove koji možda nikada i ne bi počeli da slušaju bend da se ta promena nije desila, i koji uopšte nisu blagonaklono gledali kada se u bend vratio stari vokal. Exodus sa Dukesom definitivno ima svoje fanove, i ovim je sada opet došlo njihovih pet minuta. Ja volim albume sa Dukesom, iako mi je trebalo dosta vremena da ih prihvatim. Jako često ih slušam, smatram ih zanimljivim eksperimentom i osveženjem, ali nisam priželjkivao da se to ponovi i nisam očekivao da će se Dukes ikada više vraćati u bend. Kako god, smatram se srećnim što sam prisustvovao ovom koncertu sa kojeg sam otišao kući zadovoljan i nadam se da na sledeći nećemo čekati toliko dugo.
Foto: Mateja Cvetičanin, Ksenija Lazarević
Нема коментара:
Постави коментар